Predstavljamo Vam: Crnogorac u Beogradu

Dr stom. Mihailo Smolović, Viši stručni saradnik kompanije Salveo, pre 5 godina je napustio svoj rodni grad Mojkovac i nastanio se u srpskoj prestonici. U ovom intervjuu ispričao nam je sa kakvim se izazovima susretao i na kakve je prepreke nailazio.

MSVlada mišljenje da Crnogorci jedva čekaju da dođu u Beograd i na ovu temu postoji mnogo viceva. Možeš li za početak da nam ispričaš jedan?

Ispraća majka sina za Njujork, pozdravlja se sa njim i lije suze. Prilazi joj drugi sin i kaže: „Ada, majko, pa što plačeš, ne ide za Beograd“. Iako je ovo jedan od popularnijih viceva u vezi sa Crnogorcima i Beogradom, mogu reći da identično oslikava i moju priču. Ja sam kao student otišao za Ameriku, proveo tamo neko vrijeme, radio, a danas evo živim u Beogradu i kako stvari stoje neću u skorije vrijeme nazad.

Zašto postoji mišljenje da svaki Crnogorac želi da dođe u Beograd?

Kada pričamo o tome, imam jednu posebnu teoriju koja bi možda objasnila taj fenomen. Naime, poznati smo po tome što nismo baš mnogobrojna nacija, ali mora se priznati da smo raspoređeni po cijelom svijetu. Iz tog razloga nama popularno mjesto „kod Konja“ služi kao idealno mjesto da se sretnemo sa zemljacima koji žive sa ove ili one strane meridijana. Međutim, jedan od razloga zašto Crnogorci koji dođu u Beograd u njemu i ostaju je zasigurno taj što mogu da pronađu idealan posao, da tu pronađu sebe i da u uspješnim firmama pronađu svoju sigurnost i budućnost, što se može reći i za mene.

A otkud Mihailo u Beogradu?

Mislim da važim za osobu koja se trudi da uvijek pozitivno gleda na sve što mi se dešava u životu. Priznajem da to nije lako, jer od mene iziskuje da entuzijazam i volja budu dio moje svakodnevnice. Dakle, teško je, ali ne i nemoguće. Vođen željom da uvijek idem ka vrhu tražio sam i posao u kojem ću moći da se razvijam i nastavim tempom na koji sam navikao. Trud i rad su me doveli do slobodnog mjesta u Salveu za teritoriju Beograda, koje je bilo kao stvoreno za mene. Tu sam nastavio da spoznajem svoje radne sposobnosti i rastem zajedno sa firmom. I tako, uz savršen slogan „Prospan za svaki kašalj – Mihailo za Salveo!“, ja ostadoh u Beogradu i u Salveu već 5 godina.

Salveo saradnik

Prvi dani u Beogradu, koje su poteškoće sa kojima si se sretao, a šta je ostavilo pozitivan utisak na tebe?

Sa prvim poteškoćama sam se suočio već na samom startu, tačnije na ulasku u Beograd. Grad iz kojeg dolazim krase male, lijepe ulice u kojima saobraćajne gužve nisu tako velike, dok je ovdje situacija znatno drugačija. Trebalo mi je vremena da se naviknem da svaki put kad sjednem u automobil, džepove napunim strpljenjem i dodatnom koncentracijom, što je za vožnju po beogradskim ulicama zaista potrebno. Možda mi je u prevazilaženju ovih problema pomogla i moja priroda, ali i mentalitet koji krasi ljude iz Crne Gore „nije preša“ (nije hitno). Dakle, ne žurim, a opet stignem gdje i kad treba. Ipak, ponavljam da u životu uvek veći značaj pridajem pozitivnim stvarima. Ono što mi je u tom trenutku mnogo značilo jesu i moje drage kolege. Od prvih dana u Salveu nailazim na toplinu i njihovu iskrenu podršku. Jedni drugima uvjek dajemo bezrezervnu pomoć i zajedno se trudimo da postignemo bolji uspjeh i postavimo nove standarde. Pritom, međusobno gradeći, mogu slobodno reći, familijaran odnos. Iz tog razloga im dugujem veliku zahvalnost, jer uz prave ljude koji su istrajni i odani poslu, svaki posao bude lakši, zanimljiviji i jednostavno gurate naprijed. Ali isto tako nakon posla umijemo i da se opustimo na pravi način jer kako kažu „težak rad zaslužuje i težak odmor“.

Šta ti nedostaje u Beogradu?

Osim svoje najuže porodice, uvijek sam bio okružen prijateljima i kumovima i svi oni su neizbježan dio mog života. Iako nemam priliku da se sa svima njima sretnem toliko često koliko bih volio, održavam kontakt koliko god je moguće. Ipak, kako to u životu biva, često se ne vidimo baš onda kad bismo najviše željeli. Nesumnjivo je da su svi oni moja velika podrška. Slobodno mogu reći da je to nešto što mi veoma nedostaje.

I na kraju šta bi poručio Crnogorcima u Beogradu ili možda onima koji nameravaju da dođu da rade ovde?

Želio bih da im poručim da je gotovo sigurno da će barem jednog Crnogorca sresti na splavu u društvu lijepih djevojaka i da je to možda jedna od ljepših stvari koja im se ovdje može desiti. Sa druge strane, ne daj Bože, ukoliko nešto krene po zlu, biće dovoljno da poznajete nekog Crnogorca u Beogradu, i nema mjesta za sjekiraciju, jer će se naći način i kontakti da se svi problemi riješe.